Za ne vjerovati! I treća noga je pala!
Gosđi Dragici (cijenjenoj mi majci) su jednostavno otkazale komande i umjesto obilaska zagorskih bregi, obilazila je hitne službe. I na kraju završila na kirurgiji. Pa u gipsaoni. Gips meštar se već hvata za glavu. Veli on: - pa kaj je to s vama uskouličancima?
Veli moja mama:- je, ja sam već treća.
- A ne, nato će on - gosđo, vi ste četvrta. Neki dan smo imali i jednu ruku.
I tako vraćajući se uzbuđene i u upitniku, uparkiravamo se u Ulicu istovremeno sa susjedom Labašem. Stanemo mi, stane i on. Otvori vrata moja Dragica, otvori vrata on. Ona izbaci bijelu nogu, on izbaci bijelu ruku.
Kod njega je to pak posljedica adaptacijskih poslova i odmjeravanja snage s kamenjem.
Ja sad mamu držim na tavanu, to mi je najsigurnije. Jer mora mirovati. I sad nema šanse da mi zbriše od objektiva. A ozbiljno pripremam onu izložbu Gips u Uskoj. Samo dok mi se vrat sinko i fotić s puta. Poslalo ga u Den Haag.
U jednom od preliminarnih sastanaka Pododbora Organizacijskog odbora koji je zadužen za organiziranje organizacije samog Organizacijskog odbora dotaknulo se pitanje prvog početka organiziravanja Dana Uske ulice.
Odgovorno tvrdim da je priča tekla točno otprilike nekako ovako:
Jednom davno u našoj maloj ulici, dobro no, objektivno i nije bilo tako davno, neki se još i sjećaju...
Dakle, godine 1993. bili su ovdje isti poslovni prostori ali neki drugi sadržaji.
Ako idemo od strane placa, sjećate se Postolarske radione obitelji Dumbović? Dijana je imala parfumeriju Gracia, zatim na desnoj strani su vrata iza kojih je bila Galerija Doraart Ljerke Mikić. Gdje je danas Casino bio je izvrstan restoran i omiljeno okupljalište u večernjim satima - Royal koji je još uvijek vodio njegov vlasnik Nediljko Češljar.
Pa Brusiona Belaj tražena i sada barem jednom dnevno, Ribarnica Žec je prva imala u ponudi sviježu ribu, rakove i školjke. Tu gdje je bila Lutrija, Andreja je imala trgovinu Bubamara. Na mjestu Leptirića je bio Intermarket pun uvoznih finota i čudesnih dječjih igračaka. U haustoru gdje je Ratimir taman se otvorio WGW . A mislim da je i Burek i pecivo još bio aktivan. I naravno Foto Plajh.
I tada smo se družili. Ljudi koji su živjeli i ljudi koji su radili u ulici.
I nikome nije bilo jasno zbog čega je ta ulica zapostavljena, zašto ljudi tako rijetko skreću sa svojih slonovskih staza i zbog čega stalno moraju iznova crtati i objašnjavati gdje je ta Uska. Bili smo nevidljivi i višak. Kao slijepo crijevo.
I ondak su, kreativni kakvi su bili a kakvi smo i mi danas, odlučili poduzeti sami nešto. Okrenuti energiju, premodelirati negativno u pozitivno.
I rodio se prvi Dan Uske ulice. Zahvaljujemo im, svakom ponaosob.
Ono što je jedinstveno u tome i daje poseban šarm je činjenica da uvijek Dan ulice organiziramo sami. Bilo je tu prekida kontinuiteta, nekad sav teret spadne na dvoje-troje ljudi ali ipak nas ta jedna ideja puni entuzijazmom i jedinstvom. I ne samo taj dan. Učimo sami stvarati svoju stvarnost.
Slika govori više od tisuću riječi!
Ovaj smješak na Goranovom licu nije zbog veselja što nas vidi, a ni zbog rođendanske radosti. To je osmijeh čovjeka koji se nakon dugog zatočeništva ipak kreće. I u ponedjeljak skida gips. Konačno! Pa slijedi rehabilitacija u Toplicama. Želimo mu brzi oporavak i naravno sreetaan rođendan.
A mogli bismo iznajmiti autobus i učiniti jedan kolektivan izlet u iste te Toplice. Pa da se kolektivno rehabilitiramo. " Team building", to se sad tako zove. Svaki kolektiv koji drži do sebe to mora prakticirati.
Ako se ovaj trend nastavi uskoro bi moglo biti dovoljno fotki za jednu izložbu. "Gips u Uskoj ulici".
Ali, pogledajte samo te tonove i usklađenost. Fakat smo jedna estetski visoko osvještena Ulica.
Omanji stambeno poslovni objekat vjerojatno ima više "ognjišta" nego Uska nam ulica.
Brojala sam ja i izbrojala deset domaćinstava u kojima prebiva ukupno dvadeset i osam "duša".
Od toga četvero djece, četiri adolescenta, četiri dečka za ženiti i četiri udovice. Dvije bake s dva unuka. Plus četiri mačke, dva psa, jedan zamorac i jedan papagaj. I poneka ribica.
Aktivnih poslovnih prostora je osam plus dva sa ulazima iza ćoška. U njima svakodnevno djeluje i biva dvadeset i jedna osoba.
Imamo tri kućna broja tri.
Jedan koš za smeće.
Nijedno parkirno mjesto.
Jedna se kuća prodaje.
A ja pišem uglavnom o Srebrenki????
S one strane zavjese se uvijek vode zanimljivi razgovori. Onako u hodu, jer se tamo stvara. I ne možete tamo stajati bez posla. Kad uđete kroz ta vrata, morate biti spremni na dodavanje, pridržavanje, ljepljenje, razvlačenje...često su vam dvije ruke malo. Ali, možete ispričati sve kaj vas muči. Zato stalno ulazimo, u dahu olakšamo dušu i nastavimo svojim putem. Ma i sam ambijenat čovjeka razveseli, vlada neka druga mikroklima.
Nek se mir koji živimo u našoj maloj ulici proširi na cijeli naš grad, na cijelu županiju i državu nam. Pa još dalje na Europu i na Aziju, Afriku i Australiju, obje Amerike, Arktik i Antarktik. I na Sunce i Mjesec i Sustav i Galaksiju. Do granice svemira i na drugu stranu.
By uskaulica
Otkupljujem rabljene gumene čizme u crnoj boji, svih veličina.
Ne primam rasparene. Hoću reći mora biti i lijeva i desna. Punoljetne osobe s ozbiljnim ponudama nek se jave osobno u cvjećarnicu.
Šifra: Broj Jedan
Kiša i niska temperatura natjerali su nas da zatvorimo prozore i vrata. Naizgled se ništa ne zbiva. ali radimo mi, radimo. I na uličnim pitanjima. Sami sebi smo nametnuli visoke standarde Dana Uske ulice pa sad opet moramo nadmašiti sami sebe. A i pojačani smo mladom obitelji Labaš, punom kreativne energije. Dakle, spremamo puuuno toga.
Već stižu upiti o terminu naše manifestacije. Ne postoji određeni datum, kao i sve ostalo u našoj ulici i to je stvar dogovora. Jedan petak u listopadu kad smo svi u Varaždinu, kad ima kestenja na placu, kad stigne nova roba u trgovine, kad se ne održava nikakva likovna kolonija, kad dugoročna prognoza najavljuje sunce...i kad nam se bude dalo.
(detalj prošlogodišnje dekoracije, rad gospođe Gumbelijum Rože)
Uvijek se radujemo pripremama za Špancirfest, radujemo se gunguli španciranja, ali lagali bismo kad bismo rekli da se ne radujemo i ovom miru koji nam je stigao.
Imamo jako puno fotki i zgoda koje čuvamo za pusta razdoblja, bilo bi pregužvovito sve ublogati odjednom.
Tragovi Živka Toplaka
Falile su nam malo naše kavice i razmatranja intimne problematike.
Sve je već raspremljeno a kiša pere posljednje tragove. Pada li, pada i najavljuje novu jesen.
I škola je počela, Suzu je zahvatio sindrom majke prvoškolke a mi samo klimamo glavom i smješkamo se s razumjevanjem. Prošli smo to. Dobro znamo da je neophodno pokupovati sve one najslađe stvari koje tom malom stvorenjcu olakšavaju prve korake na teškom putu obrazovanja i napretka. Jer dok kažeš keks već im moraš objašnjavati da vrlo dobar ne znači da si vrlo dobar nego da se ne možeš nikud upisati. Zato im treba kupovati samo najbolje stvari i od prvog dana ih učiti da je samo najbolje dovoljno dobro. Jer svi očekuju od njih da budu odlični. Sretno Iva!
Svake godine brojni posjetitelji i posjetiteljice svašta pogube špancirajući se. Dražen Pavlović nakon zatvaranja festivala to pokupi i sljedeće godine izloži. Tko prepozna svoje stvari, neka mu se obrati.
I dok svekoliko pučanstvo vješa rublje da se osuši, naš umjetnik vješa ga da se smoči. Ili je to samo još jedan način prizivanja kiše?
< | listopad, 2007 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Blog.hr
Špancirfest.com
Sway.at
Ima nas i na Facebooku
ART ŠTACUN
Self Transform
SWAY
Udruga Spas Varaždin
Mala Lu
PORTAL
Art Štacun
HOGL
Moby shop MARS
Škrinjica
i malo iza ugla
Slastičarnica Šešet